|
|
| < | studeni, 2007 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | ||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
mjesto gdje ja mogu biti bash to-samo ja
Baner by: Free designes & baners
Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV
Blog.hr
Blog servis
Forum.hr
Monitor.hr
queens of the stone age
no one knows
We get some rules to follow
That and this
These and those
No one knows
We get these pills to swallow
How they stick
In your throat
Tastes like gold
Oh, what you do to me
No one knows
And I realize you're mine
Indeed a fool of mine
And I realize you're mine
Indeed a fool of mine
Ahh
I journey through the desert
Of the mind
With no hope
I found low
I drift along the ocean
Dead lifeboats in the sun
And come undone
Pleasently caving in
I come undone
And I realize you're mine
Indeed a fool of mine
And I realize you're mine
Indeed a fool and mine
Ahhh
Heaven smiles above me
What a gift there below
But no one knows
A gift that you give to me
No one knows
52Ftr%252Ffw%252Fsmiley%252Fsocial%252Egif%253Fi%253D/image.gif">
petljam ja sad po računalu i naletim na slike od petog mjeseca ove godine....i odjednom skontam da mi se srce steže, a suze samo cure niz lice...
gledam kostura...nasmješenog, ponosnog...i to je zapravo najtužnije...ne to nisam ja!!!!tako sam sretna što sam sada normalna!!!!neopisivo sretna što imam priliku ovaj svoj jedinstveni život iskoristiti na najbolji mogući način...
..i imam osjećaj da ga mogu promijeniti jednim pogledom, jednim treptajem mog smeđeg oka, jednim dahom...promijeniti na bolje kako bi svi mogli uživati...jer ja...ja sam zaaaaaaaaaaljubljenaaaa....
mislila sam da nakon svega nisam sposobna osjećati, da sam se totalno istrošila na krivog čovjeka...a sada...pronađoh ono nešto...
i....u nedjelju je Hladno pivo u Osijeku...i to se, naravno neće propustit...jedva čekaaaammm....!!!
svijet je oduvijek funkcionirao na istom principu: najslabiji propadaju dok se oni jaki i sposobni izdižu iz nepregledne mase kako bi opstali. na svom putu prema gore, gaze male ljude iz kojih ostaju samo mrlje ograničenog roka trajanja. ovi drugi, slabiji, na svom putu prema dolje ostavljaju određenu količinu slobodnoga prostora u osrednjosti. Možda se netko spotakne o pogrešnu percepciju vlastitih mogućnosti pa padne.
Izazvana nepoznatim pokretačem, probudila se u njoj, možda već pomalo i zaboravljena, prošlost. Trajalo je dovoljno dugo a sada su slike pred njenim očima letjele munjevitom brzinom. Dugo? Kvantitetom da. Dvije i pol godine, od njenih osamnaest, koliko je imala, jest bilo dugo. Kvalitetom da. Ono što je lijepo obično kratko traje. Barem je toliko do sada naučila. Jedne je zimske večeri shvatila sve definicije jednog ne tako ugodnog pojam…bol. Osim što je svoj scenski nastup uveličala i znatnom količinom suza, počela je shvaćati da riječi «nestalo je pola mene…jednostavno propalo, isparilo u nedohvatljive prostore između živog i mrtvog…» mogu imati smisla. Do sada ga nisu imale, jer nije poznavala intenzitet ljubavi. Je li to uopće bila ljubav? Ili možda samo kombinacija mržnje i strasti? Sada je prekasno za bilo kakve analize. Završilo je, glava je ostala u funkciji, tijelo čitavo, ali…ono najslabije i najosjetljivije u njoj nije uspjelo preživjeti masovni pokolj. Izveo je genocid nad njenim osjećajima. Sve što je u sebi akumulirala pod pojmom dobra uspio je uništiti u jednoj zimskoj večeri, kada su se suze na njenom blijedom licu pretvarale u led…zgazio je njeno srce. Ostala je samo mrlja, ograničenog roka trajanja. Ono najslabije prvo nastrada. Tako je bilo i s njenim emocijama. Sada ni mrlje više nema.
Obično tijelo zatreperi samo pri prvom kontaktu s nepoznatim objektom. Još je bila dijete i nije poznavala sve načine provokacije, muljanja, nagovaranja, govorenje istine koja je bila sve drugo osim toga…Bila je dijete, a djecu najviše privlače nove i nepoznate stvari. Spoznaja o tome da sada ima mogućnost otkriti sve što je zanima, bila je jača od osjećaja krivnje i žaljenja koji bi mogao nastati pri ili nakon kreiranja slatke tajne. Popustila je svojim nagonima i zavukla ruku pod njegovu majicu…imao je tako dobro tijelo. Tako čvrsto, a opet prekriveno nevjerojatno mekom kožom…tako mirisno, tako posebno. Toplo, do sada ne doživljeno. Pustila mu je da se igra s njom jer je mislila da zapravo ona vodi igru. Bila je sigurna da neće prijeći granicu. Ne sada. Ne još. Ne s njim. Onda su stvari izmaknule kontroli…Kaje li se zbog toga? možda. Prekasno je za bilo kakve analize. Završilo je. Najdragocjenije što je imala ugrabila je prljava ruka nezahvalnog čovjeka. Spoznala je definiciju iskorištenosti, jer upravo je to on učinio. Iskoristio je njenu djetinju naivnost i nevinost, ugrabio ih i uvrstio u skladište svojih najvećih uspjeha. Polomio je svaku kost u njenom tijelu. Sada je znala da se u oklopu meke i mirisne kože krije ogroman teret. Sloj odvratnih stanica iste ostao je na njoj, i ona je bila prljava. Najslabiji dio njene osobnosti, onaj tjelesne naravi, bio je uništen. Pri raspadanju je oslobađao nepodnošljive mirise od kojih je žarko željela pobjeći. Nije uspjela. Suočavanje s istinom nije mogla izbjeći.
Na daskama ispisanim tuđim očekivanjima i pokojim vlastitim neispunjenim snom, igrala je posljednju ulogu svoga života. Ranjavog tijela, koje više ničemu nije služilo, shvaćala je da joj je preostao jedino razum. Od njenih osjećaja više nema ni mrlje, njenom je tijelu oduzeta svaka vrijednost. Pomoću konopa koji je bio zavezan za njenu desnu ruku uspio ju je pomaći, te joj dlanom prekriti oči. Nije htio da gleda vlastito propadanje.
upozoravam najprije da je i ovaj post ljubavnog sadržaja...
sjedim ja dakle jučer navečer na jazz koncertu...slušam plavokosu djevojku kako tuli iliti pjeva, gledam zgodnog bubnjara kako svira...i odjednom osjetim...tako poznat miris..muškog parfema kakvog je koristio on. najprije mi nije bilo jasno...onda u polumraku skontam da u mojoj neposrednoj blizini sjedi neki momak koji koristi isti parfem... 
tako su se brzo počele rađati slike pred mojim očima, da sam ih jedva stigla pohvatati..većinu naravno ni nisam...prvi susreti, vrijeme kada smo kao najbolji prijatelji provodili sate i sate u razgovorima za koje smo uvijek imali neku temu, dane kada mi je priznao da mu je zapravo žao što smo samo prijatelji..trenutke kada sam se ja nećkala oko toga trebam li ostati s njim samo na razini prijateljstva ili ipak ne..prve poljupce i dodire...prve noći koje smo proveli zajedno..buđenja kada su prvo što vidiš njegove oči...proletile su mi pred očima slike svih onih svađa i teških riječi, svakog prekida nakon kojeg je slijedilo slatko pomirenje, dana kada sam ja prevarila njega i onog kada sam saznala da je on prevario mene...sekunde kad sam mu na pitanje o tome volim li ga odgovorila negativno...sve se to dogodilo u dvije godine, a sada se tako brzo pojavilo i nestalo pred mojim očima..taj jedan miris sjetio me na moje najveće iskustvo...ne mogu to nazvati ljubavlju, jer je ta veza bila zapravo kombinacija mržnje i strasti... ali sam svakako nešto iz nje naučila...
on sada ima novu djevojku i kaže da ju voli...nako 6 mjeseci veze, on ju voli...a na godinu će se i vjenčati...
pa nek si ja sad mislim....
često se mojom glavom motaju pitanja o tajnovitoti,dosezima,granicama i uspjesima ovog izrazito čudnog bića koje kao predstavlja mene. bila sam sasvim sigurna da sam se emocionalno maximalno ispraznila, da više nisam u mogućnosti primiti informacije kroz osjetila i šifrirati ih pomoću patetičnog uređaja-srca..bazirana na težnji za isključivo tjelesnim, moja je želja za muškim bićem lutala svim prostorima kojima sam prolazla u potrazi za onim pravim-krotiteljem neobuzdanih pokreta i mazohističkih radnji. zapela je za jedne zelene oči. sjela sam u krilo tom čovjeku, stavila glavu na njegovo rame...podigla zatim pogled i uvjerena u to da se oni ipak neće probuditi poljubila ga. znak za uzbunu bio je uključen. ništa se besplatnoga nije dijelilo, a oni su opet navalili poput luđaka želeći ugrabiti što bolji dio...
I što sada?kako dalje? dogodilo se upravo ono što nisam htjela. valjda u životu to tako i treba ići. sada mu govorim da ne smije biti dobar prema meni, jer njegova je dobrota plodno tlo za njihovo rađanje. svakim svojim poljupcem i dodirom tjera ih da rastu i razvijaju se, svakom ih svojom riječju oblikuje. osmjesima određuje njihov intenzitet, a pogledima ih definira. ja sam samo pasivni promatrač. nesposobna učiniti bilo što, ostajem oklop kako se ne bi rasuli i razbježali. moram otići. moram ih ponovo složiti, rasporediti i izbaciti iz sebe. zakopati u najdublju jamu, utopiti u najhladnijoj vodi, baciti u najtamniji ponor...kamo god, samo neka što prije nestanu. ja želim opet hodati prazna, nošena lahorom, suicidalnog sjaja u očima i ciničnog smijeha na usnama...ne želim biti izgrađena jer imam neopisivu potrebu stvarati. žao mi je, ali oni u to nisu uključenim. moram sama i zato oprosti. ne poznaješ me. dovoljno.
naravno da mi se na da pisati post o mom stvarnom životu...ali evo ipak nešto što ga jako dobro ocrtava...
Raspršene misli izgubljeno hodaju ulicama moga sjećanja. Teže pronalaženju i povezivanju. Međutim, kad se približe, okrenu jedna drugoj leđa, shvaćajući da je bolje ne razumjeti neke načine, posljedice i uzroke.
Režem tišinu u sobi nožem za kruh. Opet je tu, samo što je ovoga puta dosadnija. Ta depresivna, ubitačna tišina...svrha njena postojanja je izmučiti moje malo i jadno biće, te ga zatvoriti iza rešetaka snova. Užasna je.
Čovjek ne bi povjerovao, ali to ponekad zaboli. Ono što je ostalo od mene sada trune i raspada se. Oslobađa miris smrti. Ni strvinari me nisu htjeli.
Iako ju ne volim, ona me jedina razumije. Dođe nepozvano, u trenucima najvećeg jada. Sjedne u moju fotelju i upali televizor. I ona ja dosadna. Ta prokleta samoća!
Mršava tuga pokušava skupiti ostatke mene na jedno mjesto. S iglom i koncem u ruci, sastavlja dijelove u cjelinu kakva je nekada bila, no nešto joj ipak nedostaje. Sjaj. Otišao je bez pisma za oproštaj, dajući tako svima priliku da razmisle o tome. Bilo je očito da se ne želi vratiti.
Niz lice klizi nešto što ljudi zovu suze. Ne sjećam se kad sam zadnji put zaplakala. Sjećam se samo olupine koja sjedi i promatra oko sebe razvodnjenim očima. Tada mi nisu ni trebale.
Kako se osjećaš kada se osjećaš izgubljeno, izopačeno i izbačeno? Kakav je to osjećaj? Boli li to? Neka mi netko opiše. Ja se ne mogu pomaknuti s ovog mjesta na koje sam zalijepljena već godinama i s kojeg svijet promatram kao pasivni kreten. Znam da su mi oči bijele, a niz usne se cijedi krv...kako je topla...mmm..
Već se dogodilo toliko puta da sam to počela prihvaćati kao ljudsku potrebu za zrakom. Kao nešto sasvim normalno i logično. Uvijek negdje pecne to razočaranje, ali ne boli. Ne više.
Zašto biti ljut, kada možeš biti sretan? Zašto pristati na kompromise kada uvijek ima idiota koji će popustiti?
Stanje svijesti je promijenjeno. Zlo u tebi raste. Ekipa, krug i dim. Uskoro ti sasvim nevažne gluposti postaju toliko bitne. Smiješ se. Tako ti lijepo.
Savjest me ne peče. Uvijek ima gorih od mene. Ono što me vodi kroz ovo što ljudi zovu život, a ja preživljavanje i dužnost, je vječita samovolja. Ne marim za druge. Sebična sam.
Povraća mi se. Mislim da sam bolesna. Pomiješane definicije, prozirni stavovi i utjecaj okoline uništili su me. Bila sam slaba. Sada sam bijedna.
Zaboravi. Nije važno. Ti si svejedno poput mene. Nije te briga za druge. Završit ćeš kao i ja.
Spakirala sam kovčege i odlazim. Ona me prima raširenih ruku i daje mi što ti nikada nisi. Slobodu. Prihvaća me takvu kakva jesam. Jadnu, usamljenu, depresivnu, bijednu. Nisam se trudila biti nešto drugo. Samo sam odrađivala svoj posao. Ona me sad prima i ja sam sretna. Zbogom.
...hmm...večeras s onim momkom idem vanka...i znam da ću završit mrtva...pijana...
iako zapravo imam o čemu, meni je naravno opet lijeno pisati o svom životu..evo zato jedne priče...mojih ruku djelo, naravno..
Hmmm…pokušavam zadnja dva mjeseca održavati nekakvu komunikaciju s jednim bićem suprotnoga spola…pomislila sam da je nakon dugo vremena, najprije zauzetosti a zatim oduzetosti,došlo vrijeme da se vratim na tzv. tržište. Čime god da se trgovalo,ja nudim jako puno, ali puno i tražim. Uspjela sam, dakle, zainteresirati tog mladića za svoju blještavu pojavu (ah, umišljenosti li…). To nije bilo toliko teško, bilo je znatno teže zadovoljiti svoje velike apetite u potrazi za tim nekim tko bi mi možda jednom mogao predstavljati nešto. Recimo da je sve išlo ok neko vrijeme, čak s blagom tendencijom prema gore, ali…ali odjednom sam shvatila da mi nešto ne paše. Čini mi se da je taj čovjek prazan, premda mislim da je u 23 godine svoga života uspio sakupiti bilo kakva iskustava, priče, doživljaje…ipak, čini mi se apsolutno praznim. Ostajem ipak u nadi da je to razočaranje samo blago nezadovoljstvo zbog neispunjavanja svih mojih kriterija. Ostajem također i u uvjerenju da možda on ima u sebi nešto, samo ga je na neki način strah pretvoriti to u rečenice, oblikovati ih koncizno i jasno, te ih pretočiti u artikulirane zvukove koji bi tada doplovili do mog slušnog aparata i popunili prazna polja u slici toga čovjeka u mojoj prekompliciranoj glavi. Možda je još rano za neke duboke teme, iznošenje nekih stavova i razmišljanja, prerano za kopanje po sjećanju i interpretaciju istoga…ja ga samo želim upoznati i to što prije. Ukoliko nema ono što tražim, da mogu otići dalje. Kaže da sam mu zanimljiva,privlačna, zagonetna…ali onda ne pokaže ni na koji način da me želi bolje upoznati, otkriti ono što nosim u sebi, a ne na sebi. Ima li on možda neke komplekse? Je li patio nekada davno? Jesu lli da tuđe ruke modelirale u zatvorenu kutiju, nespremnu izreći nešto važno o sebi? Jasno je da čovjek ima iskustva, samo se bojim da su ona toliko loša i da će meni trebati jako puno truda u otvaranju njegova uma. Najgore u svemu je što je lik totalno simpatičan i ipak mi odgovara…na neki bolestan način. Tvrdnje sam da ono oko čega se jako puno moraš trudi najčešće nije ni vrijedno toga truda ve samo odustajanja. Jesam li u pravu? Da mu dam još neko vrijeme?Ah, pa pokušat ću…
Sjaj u oku
Opet nije znala gdje ju je ostavila. Pokušavajući pronaći je, vezala je svoju dugu, plavu kosu u konjski rep. Bila je ponosna na činjenicu da joj za ovu boju nisu potrebni skupi tretmani kod frizera; priroda je umiješala svoje prste u igru i majčini geni su prevladali. Današnji joj je dan bio previše lijep, da bi ga nemogućnost ne nalaženja te, doduše ipak bitne, stvarčice pokvarila. Osim što je sunce već od jutra besramno pokazivalo svoje veselo lice, bila je tu još jedna situacija koja ju je činila sretnom, vedrom i poletnom. Konačno joj se ostvarila jedna želja.
Naime, već je neko vrijeme kaos u njenom emotivnom sustavu izazivala pojava jednog dugokosog dečka u strakama. Trudeći se svratiti njegovu pažnju na sebe, pojavljivala se na mjestima na koja je on obično zalazio. Smatrala je da bio on mogao biti taj koji će promijeniti sadržaj limene kutije duboko zakopane u njoj. Naravno, zamijetio ju je i dogovor je pao: subota navečer ispred starog kina.
Bila je gdje i obično, ispred velikog ogledala, među kozmetikom. Sada kada ju je pronašla, bilo je sve u najboljem redu, ne uzevši u obzir onu nervozu koja ju je zaposjela. Legla je na krevet i pustila svoj omiljeni CD. Zasviralo je novi album Britney Spears i ona je sva oduševljena počela glasno pjevati, uvjerena kako će to pomoći nestanku ove mučne nervoze koja je zaokupila njeno sitno tijelo izmučeno prethodno raznim dijetama. Nije se mogla odlučiti što će obući; dvojila je između ružičaste suknjice i majice i ružičaste haljinice. Bila je to prevelika dilema za tu malu, plavu glavu. Uostalom, vidjet će kasnije. Ipak je ostalo još tri sata do susreta s tim divnim, više polu-dugokosim nego dugokosim bićem.
Njegov je prijatelj imao stan u kojem je rijetko boravio. Radije ga je prepuštao drugima na korištenje. Kao i svake subote popodne, bio je ondje i s dečkima igrao Play Station. Tek kada mu je zazvonio mobitel, upozoravajući ga na večerašnji dogovor, sjetio se da ima spoj s onom malom plavušom. Nije se tome veselio jer ga je zanimao ipak malo drugačiji tip djevojaka, ali što je tu je. Obećao je, a on se svojih obećanja pridržava. Nespretno je maknuo šiške s očiju kako bi bio u mogućnosti vidjeti ekran na kojem se odvijala žestoka borba. Ona virtualna, naravno. Nastavio je ondje gdje je stao, zaboravljajući na stvarnost. Ima još dovoljno vremena za uživanje s pravom muškom ekipom, a onda…uostalom, ne može biti toliko loše.
Pjesma je završila. Svojim dugim nogama dotakla je mekani bijeli tepih, te laganim korakom otišla u kupaonicu. Nakon svega što djevojka mora obaviti da bi se takvom uopće mogla zvati, vratila se u sobu i sjela pred zrcalo. Dobacila joj je pogled kojim je molila za razumijevanje. Nije ni sama bila sigurna u svoju odluku. Da, željela je izići s njim i bolje ga upoznati, ali činilo joj se kao da ju netko na to prisiljava. Radila je to zbog svojih roditelja, zbog okoline koja ne shvaća i na posljetku, zbog barem male doze želje za prihvaćanjem.
Započela je zatim s najomiljenijom radnjom koja njoj nije predstavljala samo nanošenje šminke, već pravu malu umjetnost u kojoj je bila majstor. Najprije podloga, koja treba prikriti i najmanji nedostatak, pa sjenilo, rumenilo…kao i obično. Samo ju je jedna sitnica zabrinjavala. Još se uvijek nije mogla odlučiti što će obući.
Već je bilo kasno, stoga je odlučio poći kući. Stavio je slušalice svog mp3-a u uši i pustio Let 3. Zadovoljno se osmjehnuo i nastavio koračati. «Stigao sam»,viknuo je i tresnuo vratima, razmišljajući pritom je li mu čista ona crna majica. Sadržaj ormara, koji je otvorio čim je ušao u sobu, isprva nije mogao raspoznati. Šiške su mu zasmetale po tko zna koji put. Odmaknuvši ih nespretno s očiju, ugledao je majicu. Bit će dobra, za prvi i zadnji put.
Ipak se odlučila za kombinaciju majice i suknjice, te zadovoljna svojim izborom i izgledom krenula prema kinu. Kada je stigla njega nije bilo. Bojala se da možda neće ni doći, a ona će ga kao najveća tuka ovdje čekati satima, pa ju je uhvatila nervoza. Kako bi se riješila te napetosti, iz svoje, šljokicama posute torbice, izvadila je cigaretu i zapalila je. Povukla je dva dima i ugledala ga kako se približava. Hodao je sa slušalicama u ušima, čemu se nije ni malo začudila. Bio je zgodan i neodoljiv. Valjda. Kada joj se približio nasmiješila se i ponudila ga cigaretom. On ne puši. Barem ne cigarete. Ispričao se zbog kašnjenja, iako nije dao konkretan razlog za njega.
Šetali su prema parku, ona u svojim bijelim sandalicama, a on u svojim poderanim starkama. Ona je pričala o romantici, cvijeću i leptirićima, a on o smislu života i tome da ljudi koji vole druge ljude imaju prema njima dobre namjere. Razgovor je zapinjao, iako su se stvarno trudili pronaći zajedničku temu. Zatim je ona govorila o Britney Spears, a on o novom albumu grupe Let 3.
Sjeli su na jednu od klupa i tako lijepo razgovarali, sve dok ona nije shvatila da se bliži ponoć, a s njome i mogućnost pretvaranja ove divote u jedini pridjev koji nije voljela- nešto ružno. Uostalom, do pola jedan je morala biti kod kuće. Mama je tako odredila, iako je ona zahtijevala dulji izlazak. Zapravo, silno se trudila učiniti sve kako bi ga i zaslužila, ali nemoguća mama nije popuštala. Redovito je, osim svoje sobe, spremala cijeli stan, a popravila je i sve ocijene. Nije upalilo. Nažalost. Zato je, pomalo posramljeno jer već mora kući, objasnila da je kasno i da bi trebala krenuti. Tako je nešto i očekivao. Mamine se princeze ne smiju dugo u noć zadržavati u parkovima ili kafićima. No dobro, njega svejedno čeka ekipa. Na rastanku ju je poljubio, više iz pristojnosti nego iz želje za tim činom. Iznenadila se jer je bila sigurna da ga nije oduševila. Nisu dogovorili sljedeći spoj. Tek jedno kratko „čujemo se“ označilo je kraj njihova prva susreta. Polako je krenula kući. Putem je stalno gledala na sat jer se bojala da ne zakasni.
Mislila je da će ovog puta biti drugačije, biti bolje. Nije mogla na istu valnu duljinu s nekim poput njega, a posebno ne s njim. Previše je različitosti u tom odnosu, previše nespretnosti u komunikaciji. Unatoč svom trudu, nije mogla promijeniti ono što je duboko nosila u sebi.
Došavši kući, otišla je u svoju sobu. Nije kasnila i to ju je veselilo. A i njene roditelje. Bila je gdje i zadnji put, među hrpom kozmetike. Uzela ju je i nježno prstom prešla preko glatke površine. Djevojka sa slike zaljubljeno se smiješila, otvoreno pokazujući taj poseban sjaj u svojim očima. «Volim te», šapnula je tiho.
dugo je vremena prošlo otkako napisah ovu priču, ali mislim da je i dalje ostalo koliko- toliko ok...
Uvertira
Bol želucu, neodređeni sjaj u očima,tajanstvenost kao jedina vrlina koju će pokazati. Neka padnu riječi, neka zvuče i čuju se, neka ostave trag…na njemu. Zaboravila je kako je o kretati ispočetka,glumiti i suzdržavati se, smješkati se kada je sve savršeno ozbiljno. Noge klecaju , a dlanovi se znoje. Dugačka cigareta polagano izgara među njenim ledeno hladnim prstima…Još samo jedan dim i napetost će nestati,još samo jedan decibel izgaranja papira kojim je omotan duhan… Treptaj očiju mutnu sliku pokušava vratiti u realnost, kašalj pročišćava davno oštećena pluća. Glas mora biti besprijekoran. Tama je, pa se osjetilo sluha znatno pojačalo.
Tema-1.put
„Bok! Kako si?Uh, baš je hladno…“
Pusa. Kratka, na brzinu, jedino kao znak pozdrava. Možda će biti jedina večeras. Ne želi mu biti naporna, pa sputava sve svoje pomalo životinjske nagone. Nisu oni negativni, ni najmanje…samo…on ih može protumačiti kao takve; označiti je pohotnom i napadnom. Opet gluma, bijeg od same sebe. Riječi padaju u mrak, padaju s klupe..trava je mokra, a vjetar hladan…odnosi ih daleko. Tek se pokoja uspije zalijepiti za sadržaj u njegovoj glavi, ostaviti tragove u dugoročnom pamćenju. I opet smijeh, opet lažan i odglumljen, bezrazložan i prolazan…Opet nervoza, iskrena kao i svaka uloga koju je odglumila. I opet dugačka cigareta izgara među njenim hladnim prstima. Jedna druga, nešto kraća, među njegovim. Osmijeh, treptaj očima, stisak ruke. Njegova topla, njena ledena poput daha smrti. Vatra života koja struji njegovim tijelom polako prelazi u nju. Cigareta je ugašena. Opet.
Tema-2.put
„Pa…Jesam li sada zaslužio poljubac?“
„Zaslužio? A čime to?“
„Ako ništa drugo, grijem te.“
„Ahh…dobro.“
Poljubac. Jedan sasvim kratak, kakvim se obično počinje. Još nema osjećaja. Još je svaki njen pokret samo nesvjesna reakcija na njegove podražaje, baziran isključivo na nečem tjelesnom. Sada se i razum isključuje. Usne se spajaju, oči zatvaraju, prsti petljaju…Njihova su tijela posve prazna magnetne ploče. Ona je sjever, on jug. Ona njega definitivno privlači. Možda bi reakcija trebala biti reverzibilna. Možda…Kratak predah za uzimanje zraka. Opet poljubac…dug, strastven, topao…Smeđe oči susreću zelene. Pogled kojim ga pokušava zavesti, tjera na grijeh. Osmijeh. Uspjela je…opet.
Epilog
Smrznute su ruke obuhvatile šalicu vrelog mlijeka. Bez očekivanja, bez razočaranja. Bez ičega u sebi, samo pokoji treptaj ispraznih očiju. Da, prošlo je. Definiciju nije moguće izreći. Tjelesna kompatibilnost uz razum ostavljen u ponoru. Možda će opet prolaziti kroz ovo…Jedna hladna večer i cigareta. Poljubac i lažni osmijeh. Laku noć.
